Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player

DA SE NE ZABORAVI I NE PONOVI NIGDJE NA ZEMLJINOM ŠARU

Za samo dva sata fašisti SS divizija „Princ Eugen“ i „Skenderbeg“, među kojima su prednjačili saradnici okupatora – vulnetari i balisti iz Kosmeta, Bihora, Plava i Gusinja, zaklali su ili žive u vatru bacili oko 500 djece, žena i staraca, a da spisak nedužnih žrtava još nije popisan, niti je taj zločin, sa svim elementima genocida i po monstruoznosti jedan od najtežih u Jugoslaviji i šire, rasvijetljen – radi opomene da se ne zaboravi i ne ponovi nigdje na zemljinom šaru

Piše: Gojko Knežević

Staru izreku „teško zemlji kuda vojska prođe“ iskusili su svi narodi, naročito na „brdovitom Balkanu“ bremenitom mržnjom i netolerancijom. Tako su i žitelji Velike pod Čakorom, viševjekovne pravoslavne enklave usred „ljutih arnauta“ vjernih otomanskoj imperiji, nebrojeno puta stradali, a najviše 28. jula 1944. godine. Za samo dva sata fašističke horde Sedme SS divizije „Princ Eugen“ i 21. brdske „Skenderbeg“ divizije, u kojima su prednjačili vulnetari i balisti iz Kosmeta, Bihora, Plava i Gusinja, na najsvirepiji način su ubili, zaklali ili žive u vatru bacili više od 500 djece, žena i staraca Velike, Gornje Ržanice i najbliže okoline. Zločin za pamćenje i opomenu – da se ne ponovi nigdje na zemljinom šaru.

„Skrivana“ istorija

Pokolj Veličana ima sve elemente genocida i, uz stradanje Pivljana od istih fašističkih divizija, srazmjerno prostoru, broju stanovnika i vremenu, spada u najteže zločine u Drugom svjetskom ratu ne samo u Crnoj Gori i Jugoslaviji, nego i Balkana, a još ga prati zavjera ćutanja onih koji bi trebalo da „skrivane stranice istorije“ objelodanjuju, a ne prilagodjavaju dnevno-političkim potrebama.

Bila je to fašistička odmazda za poraz od Četvrte krajiške brigade na frontu od Andrijevice do Čakora 25. jula 1944. i odbijanja saradnje sa okupatorom, ali je istorijska činjenica i da su Veličani tako krvavi danak više platili zbog vjernosti pravoslavlju i nepokolebljivog slobodarstva. Jer, vjekovima su Veličani branili istočnu granicu Crne Gore, u čijem su sastavu, faktički, od doba knjaza Danila, a međunarodno priznato od Berlinskog kongresa, iako su od matice bili posve odvojeni turskom teritorijom. I sam život ovdje bio je pravo junaštvo. Svaki Veličanin je, takoreći od kako prohoda, bio graničar. Zbog toga su fašističke sluge, balisti i vulnetari namjerili da ih zatru. Srećom, opstali su Veličani uprkos toj najvećoj tragediji u istoriji sela, o čijoj su svireposti potresno svjedoče malobrojni preživjeli.

Kama prekinula igru

Niko nije slutio da će to sunčano jutro Sv. Kirika i Julite donijeti nesreću Velici, jer je prethodnog dana glasnik SS divizija u liku hodže uvjerio nezaštićeni živalj da crnokošuljaši „neće dirati nikoga ko vojsci iznese hranu, a koji ne budu kući sve će im popaliti“. Ne posumnjašeVeličani u propovjednika islama, ne znajući da je otpadnik svoje vjere i naroda, pa se nejač iz zbjegova vratila i u zgarištima domova većina na najsvirepiji način život skončala.

Među nebrojenim potresnim pričama o zvjerstvima balista i vulnetara pomračenog uma nad nemoćnim žiteljima Velike, zabilježeno je i sjećanje Dušanke Rajković, kćerke učitelja Milovana Vučetića, koja je kao jedanaestogodišnja djevojčica gledala kako joj fašisti ubijaju majku, dva brata, strinu sa kćerkom i sinom…

- Ne sluteći veliku nesreću, igrali smo se ispred kuće u Vukadinovom potoku. Iznenada banu nepoznata vojska. Zaurlaše, uz zveket oružja i psovke na srpskom jeziku. Strinu na pragu ubiše zlikovci, provališe vrata i noževima iskasapiše njenu kćerku Nataliju. U velikim mukama, od uboda kame i s otkinutom nogom, umro je i brat joj Žarko, dječačić. Moja majka Ljeposava pokušala je da odbrani svoje sinčiće, ali je fašisti kundacima ubiše. Potom mlađeg Vlastimira smrtno raniše, a devetogodišnjem Tomislavu živome lice odraše. Dvojica su ga držala, a treći je po njegovom licu ispisivao nečovještvo. Od te svireposti pala sam, kod česme, u nesvijest – ispričala je Dušanka za „Pobjedu“ 2002. godine.

Pustoš crnog razuma

Sudbinu malog Toma izdvojili smo kao jednu od najtežih, svakako uz saznanje da je spomena dostojna svaka žrtva u Veličkom pokolju. Od Ivanpolja i Koštana preko Desena, Vranpotoka, Papratišta, Lijeve Rijeke i Bjelica do Volujaka i Kukavice zakukala je svaka majka, pokušavajući da spasi svoju djecu, ali fašisti nijesu imali milosti ni prema djetetu u majčinom naručju, čak ni prema još nerođenoj. Milici Simonović su, na primjer, iz utrobe kamom izvadili sina, dvogodišnjeg Milorada u naručju ubili, a nešto starijem Matu odsjekli noge do koljena i o šljivu objesili. Miličku Kneževiću zlikovci su ubili šestoro djece i suprugu Rakitu pred porođajem. U zgarištu kuće Puniše Vučetića stradao je zbjeg dvadesetoro čeljadi, a Tomice Gojkovića – petnaestoro, Radovana Živaljevića i Mirka Paunovića po šesnaestoro nejači…

Svako veličko ognjište priča je za sebe. Velika i Čakor odlijegali su tog 28. jula 1944. jaukom bespomoćne nejači, kojoj su zlikovci sijali smrt i popalili sve što se moglo zažditi. Selo je prekrio crni dim, kao što je crn i razum esesovaca i balista. Ubicama na sramotu, žrtvama za vječno pamćenje, a današnjim naraštajima za nauk – da nikad ne zaborave ni svoje mučenike, niti činjenicu da zločin čine pojedinci, a ne narodi.

Svirepost nad djecom i djevojkama

Na najsvirepiji način prekinut je život 118-oro djece, od kojih 14-oro nije dočekalo prvi rođendan, devetoro je novorođenčadi, a četvoro, čak, iz utrobe majčine kamom izvađeno…

Svirepost su pokazali i prema lijepim Veličankama, ali su one kroz prozor ili u vatru skakale da bi djevojačku čast sačuvale. Mlada Poljka Živaljević se, kako svjedoči očevidac Ljubo Živaljević, trojici otrgla i kroz prozor skočila i tome je pokošena. Pošto ni Danicu i Milevu Tomović nijesu uspjeli da siluju, noževima su izboli i žive bacili u vatru…

Čovječnost i u crnoj uniformi

Među akterima genocida u Velici bilo je i humanih ljudi. Vojnik u crnoj uniformi je, na primjer, Jeftu Paunoviću rekao: „Mnogo sam ljeba i soli ovdje pojeo. Izbacuj porodicu kroz prozor i bježite…“ Bio je to, kako se pretpostavlja, neko iz Plava ili Gusinja. Ili: naišavši na zbjeg trinaestoro nejači u kući Milorada Gojkovića, njegovoj majci Milici je plavokosi vojnik tiho rekao: „Ja ću da pucam, a vi bježite i ćutite“. I pucao je povrh njihovih glava.

Šezdeset odsto žrtava mlađe od 20 godina

- Pred našom kućom svirepo je pogubljeno 15 djece, dvije djevojke, pet žena i starac. Ostao sam bez majke Dolke, braće Gavrila i Rajka i sestara Draginje i Krstinje, a četvorogodišnju Milevu je majka tijelom zaštitila… Slične tragedije bile su i u ostalim porodicama – priča prof. dr Gojko Gojković, tvrdeći da su više od 60 odsto stradalih bili mlađi od 20 godina.

Nepojmljivi zločini

Prof. dr Mirko Brković je veličku tragediju preživio kao jedanaestogodišnji izbjeglica iz Metohije i svjedoči: „Tog dana se u našoj kući stvorio zbjeg oko sedamdeset žena, djece i starih, koji su prepričavali užasne slike o pogibiji u selu. Sve sam to kao gimnazijalac u Uroševcu, u literarnom sastavu opisao tako da nastavnik nije vjerovao da se to moglo desiti. Taj pismeni je čitan pred nastavnim vijećem i u svim odjeljenjima“.

Traume preživjelih

- Traume preživjelih trajale su decenijama, do kraja njihovoga života. Bez oba roditelja ostala su brojna siročad, koja će odrastati u raznim domovima i skoro da neće ni znati za porijeklo i zavičaj. Očevici su, uz naviranje suza, iznova preživljavali smrt bližnjih i ponavljali svoje tužne priče, a slušaocima je bilo teško povjerovati da su sve to mogla da urade ljudska bića – zapisao je 1989. u „Pobjedi“ u feljtonu „Zločin u Velici“ novinar Branko Jokić, koji je upravo objavio knjigu „Pokolj u Velici“.

Neka se zna

Četrdeset godina je Velički pokolj prećutkivan. Tek je 1984. kod škole podignut Spomenik, na kojem je tekst Mihaila Lalića: „Nek se zna kako zlikovci iz hitlerovskih divizija Skenderbeg i Princ Eugen 28. jula 1944. godine svirepom zlobom usmrtiše 428 žena, djece i staraca Velike i okoline. Neka ovaj mramor stoji žrtvama na časni spomen, ubicama na sramotu“.

Izvor: Pobjeda
http://www.pobjeda.me/2014/07/27/da-se-ne-zaboravi-ne-ponovi-nigdje-na-zemljinom-saru/#.U9jNiulZqUk