Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player

PUTNIK BEZ POČINKA

Prof. dr Ljubomir Jokov Sekulić je rođen prije 91 godinu u Bandićima, opština Danilovgrad.

Desetočlana Jokova porodica se nije mogla izdržavati od malo plodne zemlje, pa su Sekulići napustili rodno mjesto i novi dom skolili u Metohiji, pokraj Đakovice, đe je Ljubo završio tri razreda gimnazije. Ponosni i rodoljubivi Sekulići nijesu mogli, ni htjeli da podnose novu - kvislinšku vlast, to su odlučili da se vrate u svoje Bandiće i da nastave borbu za novo društvo i odnose.

Borba za goli opstanak, ostavlja upečatljiv trag na psihu i život ljudi. Jedan detalj Ljubo je često isticao. Sa konjskim tovarom drva, trebalo je iz Bandića krenuti prije svitanja, probijajući se kroz italijanske posade, doći u Podgoricu, prodati drva, kupiti nešto najnužnije i vrletnim putem vratiti se kući, gladan, pokisao, bosonog.

Sekulići su spremno dočekali slavni Trinaestojulski ustanak 1941. i njegovo ogromno nadahnuće pa su pod njegovim barjakom stali odvažni momci, Jokovi sinovi: Radomir, Novak, Peko, Jagoš i 14-godišnji Ljubo.
U duhu starog crnogorskog običaja u ratnimprilikama, sramota je bilo ostati kući, pa se čitava Jokova porodica odazvala zovu novog vremena. Bio je to početak borbe protiv onih koji su htjeli da nam zaposjednu drumove, da glas ugase i pogled zamrače. Od osmoro Sekulića učesnika u NOB-i, samo je četvoro dočekalo slobodu.

Ljubo je poslije rata nastavio školovanje. U Titogradu je 1947. završio maturu, u Sarajevu 1951. godine Pravni fakultet, a 1974. doktorirao na Pravnom fakultetu u Beogradu.
Kao redovni profesor Pravnog fakulteta u Titogradu, bavio se i naučnim radom. Svjestan da napredak počiva na znanju, a držeći se principa obrazovanja uz rad, i iz rada neprekidno se usavršavao, nikad zadovoljan postignutim.

U državi Crnoj Gori obavljao je odgovorne dužnosti. Bio je šef kabineta predsjednika Skupštine, narodni poslanik i predsjednik Odbora za socijalnu politiku, sekretar Skupštine Crne Gore i dr.
U Izvršnom vijeću (Vlada) bio je sekretar Odbora za unutrašnju politiku, Republički sekretar za pravosuđe i upravu i dr.

Aktivnost je pokazao i u mnogim društvenim organizacijama i udruženjima: potpredsjednik Udruženja pravnika Jugoslavije, predsjednik Udruženja pravnika Crne Gore i sl.
Usuđujem se reći da od svih pomenutih dužnosti, samo smo neke naveli, njegova prava ljubav bio je rad u SUBNOR-u i antifašista Crne Gore čiji je bio dugogodišnji potpredsjednik, i od 6. kongresa (aprila 2017) počasni predsjednik SUBNOR-a i antifašista Crne Gore.

Uostalom, jedan je od zaslužnika stvaranja boračke organizacije na crnogorkoj platformi. Nesebično se zalagao da se boračka organizacija a irmiše u borbenog subjekta koji svojim najjačimoružjem, kritičkom mišlju, perom, knjigomutiče na pro ilisanje Crne Gore kao moderne države. Neprekidno je razmišljao o viziji naše organizacije, povezivanju sa mladomgeneracijom koja treba da smjelije preuzme barjak poštovanja crnogorske slobodarske tradicije, vrijednosti NOB-e i jačanja antifašizma kao stanja svijesti u jednom društvu. Kod njega su se stapale lične i profesionalne osobine. Za vrijeme održavanja 4. kongresa (2008) imao je ozbiljnu operaciju, ali je snagom moralne volje ustao iz bolesničke postelje, protivno volji ljekara, porodice i nas njegovih drugova, došao na Kongres, pratio njegov rad i zadovoljan se vratio na dalje liječenje.

Kao čovjek od političke kulture i širine uviđao je svu besmislenost i štetnost opštih podjela u Carnoj Gori pa se zalagao koliko je godmogao da se između dvije boračke organizacije u Crnoj Gori nađe modus vivendi koji bi odgovarao opštecrnogorskom interesu kao primarnom. Partijske pomame i egoizam smatrao je ozbiljnim razbijačem narodne kohezije i smetnjomu ostvarivanju rezultata na strateškomputu. Između njega i svijeta vrata su bila širom otvorena.

Nijesu mu godine smetale da bude putnik bez počinka. Smatrao se srećnim kad bi upoznao nove ljude, običaje i kulture. Biran je za člana najužeg rukovodstva asocijacije veterana Evrope i svijeta. Njemu pripada glavna zasluga za uspješno održano 23. zasijedanje Stalnog komiteta Svjetske federacije veterana održano na Cetinju, januara 2014. Ljubo je pripadao onom krugu intelektualaca koji sva dobra traži u sebi, a irmišući tako suštinu čovjeka i njegov stvaralački impuls.

Priznavao je samo drugarstva i prijateljstva iz ljubavi, dobrote i čovječnosti. Kao dobar i cijenjen drug bio je uvijek spreman da pomogne mlađima i da im svoje bogato iskustvo daruje i prenese. Intelektualnom i ljudskom pro ilacijompotvrdio se za ovozemaljsko trajanje. Sačuvao je do kraja života dušeni mir, duhovnu pribranost, prirodnu jednostavnost.

Vjeran korijenu svojih predaka, rijetke slobodne dane provodio je u rodnim Bandićima. Obavio je sve, ili skoro sve ljudske dužnosti pa je iz života otišao kao srećan čovjek. Sa suprugom Branikom izrodio je kćerklu Jadranku – Beku i sina Dragana koji će se sa svojim porodom ponositi na svoga oca, đeda i prađeda. Čovjek velike radne energije dobio je na kraju životnog bilansa najveće priznanje – da bude poštovan i živ i mrtav. Dragi naš druže Ljubo izmakao si, sa životne scene, ali nećeš iz našeg sjećanja. Zaslužio si naše sjećanje i poštovanje.

Slobodan SIMOVIĆ