Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player

U ORGANIZACIJI UBNOR-A I ANTIFAŠISTA GLAVNOG GRADA DANAS JE NA VRELIMA RIBNIČKIM ODRŽANA KOMEMORATIVNA SVEČANOST POVODOM STRIJELJANJA 54 RODOLJUBA PRIJE 75 GODINA

Skup je otvorio Borislav Banović, predsjednik UBNOR-a Glavnog grada uz podsjećanje da nijedan žrtva za slobodu ne smije biti zaboravljena. Na tragičan događaj podsjetio je Milo Đurović, koji je istakao:

"Na spomen obilježju, ovđe ispred nas, ispisana su imena 55 strijeljanih rodoljuba. Svojom junačkom smrću pokazali su da im je od života bila vrjednija sloboda. Veličinom svoga žrtvovanja, spojeni zajedničkom težnjom i vođeni istim idealima, postali su vječni simbol borbe za slobodu svoga naroda i borbe protiv okupatora i njihovih slugu, domaćih izdajnika. Ova svijetla imena uklesana su trajno i u kolektivno pamćenje svih koji baštine tradiciju narodno-oslobodilačke, partizanske i antifašističke borbe.

Danas smo ovđe da se još jedanput poklonimo njihovim sjenima i da im odamo počast za ono što su nam ostavili u nasljeđe.

Težnja za slobodom, kao najveća vrijednost, kao svetinja, kao ideja vodilja trajno je utisnuta u samo biće našeg naroda, od kada postojimo. Sa njom se na ovim prostorima vjekovima rađalo, za nju umiralo i tako opstajalo. To je suština, to je smisao, to je uslov našeg postojanja. Nema vijeka, nema vremena ni u daljoj niti u skorašnjoj prošlosti da se nije ginulo za čast ove zemlje i njenu slobodu. Svjeodčanstva, kao što je ovo ovđe, đe se ginulo za takve ideale i za vječno pominjane, su svuda okolo: na kučkim visovima, na bratonoškim vrletima, piperskim i momiškim proplancima, obroncima Veljeg brda, pitomog lješkopolja i uzvišenjima koja ga okružuju, zetskim prostranstvima i uz okomite obale Morače, Ribnice i Cijevne.
Tako je bilo i na današnji dan prije 75 godina na ovom mjestu. Na smrt osuđeni partizani su na gubilištu, pred cijevima talijanskih fašističkih krvnika, sa pjesmom na usnama i prkosom u očima, dostojanstveno pošli u smrt i u legendu, kličući slobodi i svojoj komunističkoj partiji.

Da se i ovoga puta podsjetimo: Ostalo je zapisano da su se, uoči strijeljanja uhapšenih partizana – komunista, Podgoricom pronosili glasovi da je italijanski okupator sa domaćim izdajicama, četnicima i špijunima pripremao veliko i krvavo iznenađenje. Toga 10-og aprila 1942. godine osuđeni na smrt dovedeni su na gubilište u dva kamiona prekrivena ciradama uz pratnju veće formacije neprijateljskih okupacionih vojnika. Kada se prva grupa osuđenih uputila prema mjestu određenom za strijeljanje narod je već bio pristigao. Među okupljenima bilo je najviše bliže ili dalje njihove rodbine. Svi su smrknutih lica i s tugom u očima, najprije nijemo, a zatim uz jake uzvike protesta propratili ovaj žalosni prizor. Žene, majke, sestre su glasno plakale. One su naročito oštro psovale Italijane, kao i prisutne četnike i špijune, i nazivajući ih izdajnicima svoga naroda. Špijuni su se junačili uz naoružane Talijane i četnike i prijetili golorukom narodu.
Svjedoci ovog događaja pisanom i usmenom riječju govore i o držanju ovih patriota i slobodara. Jedan od prisutnih strijeljanju, po nalogu partije, Alit Selhanović zapisao je: Ono što se ovdje vidjelo je zadivljujuće, neopisivo. Svi osuđeni iz prve grupe njih 26-toro i onih 29 partizana iz druge grupe, koji su postrijeljani u kratkom razmaku, ponašali su se potpuno isto, kao jedan, držali su se gordo kako priliči borcima za slobodu. Vezani po dvojica, koračaju mirno i dostojanstveno. Drže se uspravno, hrabro, bez imalo straha. Prepoznaju svoje najbliže i upućuju im pozdrave klimanjem glave. Špijuni su posebno iznenađeni. Očekivali su da vide partizane preplašene i uznemirene. Jedan od špijuna je vidio kuma među ovim hrabrim osuđenicima, kojega je izdao i prokazao. Ćutao je. Jedan drugi špijun na opšte zaprepašćenje naroda, dobacio je vezanom u povorci oslovljavajući ga imenom : Pozdravi komuniste kad stigneš gore. Uslijedio je odgovor pun prezrenja: Mi u smrt idemo časno kao borci za slobodu, a izdajnicima će suditi partizani kada svom narodu donesu pobjedu.

Istina o ovom i mnogim drugim veličanstvenim žrtvovanjima pred puščanim cijevima i podvizima partizana predvođenih komunistima u borbi za slobodu našeg grada, Crne Gore i bivše nam domovine Jugoslavije danas se dovodi u pitanje. Sve više je onih koji pokušavaju da redefinišu istoriju, da omalovaže značaj narodnooslobodilačke i antifašističke borbe i njene žrtve, koji hoće da krivotvore događaje iz dalje i bliže prošlosti i prikažu ih lažno i u iskrivljenom svijetlu, što se javno čini i promoviše od strane pojedinih parlamentarnih partija, pojedinaca iz reda sveštenstva srpske pravoslavne crkve i drugih. I neka svi znaju da laž ne može nikad postati istina ma koliko puta bila ponavljana. Osporava nam se i pravo na nacionalni identitet i jezik kao i druga prava koja je crnogorski narod izborio svojom vjekovnom borbom za slobodu. Sve to je povezano sa pojavom neofašizma protiv kojega se moramo odlučno boriti da bi se odbranila demokratija, da bi sačuvali tekovine i narodnooslobodilačke borbe i rezultate referenduma kojim smo stekli suvjerenost, nezavisnost i izborili pravo da upravljamo svojom sudbinom, da sami odlučujemo o svom evropskom putu, o integraciji u NATO savez i sve to bez tutorstva bilo koga i pritisaka sa strane. Jedan od načina te borbe jeste da mladima predočimo istinu. Za sve te ciljeve se moramo boriti bez kolebanja i odlučno. Na to nas obavezuju oni koji ovdje počivaju i čije su kosti ugrađene u temelje sadašnje Crne Gore, a koje, ujedno predstavljaju zalogu naše budućnosti. Bez toga njihovo žrtvovanje bilo bi uzaludno."