Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player

ŽIVOTNA ČITANKA: JEDNO SJEĆANJE NA JEVREMA RADOVANOVIĆA IZ RIJEKE PIPERSKE

Priča o dva ratna druga

Ili – kako je Jevrem Pavlov Radovanović, nakon Bitke na Sutjesci, puna trideset tri dana i trideset dvije noći, nosio ranjenog Naja Popovića od Sutjeske do Rijeke Piperske? Pavle Markov i njegovi sinovi. Priča Jevremove kćerke – dr Milanke Radovanović-Raičević...

Piše: Jovan Stamatović

„Mrtvi žive dok ima živih da misle o njima“, govorio je umni Viktor Igo. Zna to danas bolje od mnogih dr Milanka Radovanović-Raičević, zaljubljenik u Crnu Goru, NOR i revoluciju, u knjige i putovanja. Jer, ona je šćer Jevrema Pavlovog Radovanovića iz Rijeke Piperske, koji je nakon Bitke na Sutjesci punih trideset tri dana i trideset dvije noći nosio teško ranjenog Naja Popovića od Sutjeske do Rijeke Piperske...

„Za današnjicu...“

Ova priča „o dva ratna druga“ živi i dan-danas u Piperima, ali i u mnogim ratnim čitankama. Odlučili smo da vam je ispriča- mo zato što mnogo liči na one prave epske priče, ali i zato što su Radovanovići „koji su sve dali za današnjicu“ zadužili Crnu Goru, kako reče publicista Dragan Mitov Đurović. Pavle sa sinovima i snahom. Pavle, Radivoje, Savo, Jevrem i Milica, Jevremova supruga. Ipak, ovu priču danas malo ko zna kao dr Milanka. Zato krenimo redom: Bregalnica i kiša kuršuma. Vojnik koji stenje u ropcu. Pavle Markov Radova- nović iz Rijeke Piperske uskače u jarak i iznosi ga... Mnogo godina kasnije Pavlov sin Jevrem čini to isto – nije htio ostaviti teško ranjenog komšiju i druga iz Pete proleterske Naja Popo- vića. Crnogorci to ne čine, ne- prestano mu je prolazilo kroz glavu. Doduše, najprije je mislio da je Najo – mrtav. Čak je počeo da mu kopa grob. Srećom, iz Najovih grudi se čuo krik. Podigao ga je na rame i krenuo za Crnu Goru. I tako trideset tri dana i trideset dvije noći.

Braća za primjer

- O tome mi je otac Jevrem često pričao, priča dr Milanka Radovanović-Raičević, koja je inače rođena u Purki kod Dorjana (Makedonija) gdje je Jevrem poslije rata bio komandant kasarne. Poslije toga smo se stalno selili – Vladičin Han, Aleksinac... Ukupno trinaest premještaja. Inače, rat i juriši na Grahovo, Bogetiće, Goražđe, Zvečan i druga bojišta (imao je tri ordena za hrabrost), đed Pavle (od njega je bilo devetoro unučadi), Piperi, Trinaestojulski ustanak i nošenje Naja Popovića bile su priče uz koje smo praktično odrastali – ja, braća Milorad i Miroslav i sestra Milodarka.

Inače, Najo Popović je ostao živ. On i njegov spasilac Jevrem su se odmah nakon oslobođenja sreli u Beogradu. Jevrem je umro krajem januara 1988. godine. Na sahrani u Rijeci Piperskoj od njega su se oprostili njegov bratanić Đorđe Radivojev, ratni drugovi i predstavnici društvenopolitičkih organizacija Titograda. Bila je to prava prilika za još jedno podsjećanje na Pavla Markovog (1881-1974), njegovu suprugu Staku, rođenu Vulikić (njen brat Grano bio je oženjen Dragom, rođenom sestrom Ivana Milutinovića) i njegove sinove Radivoja (1911-1975), Sava (1914-1942) i Jevrema (1921- 1988) koji su, kako je rečeno, ,,bez uzmaka nosili ustaničku pušku do konačnog oslobođenja porobljene domovine“. A time je sve rečeno...

- Moj otac i njegova braća su bila braća za primjer, zaključuje naša gošća – dr Milanka Radovanović-Raičević. Nijesu jedan drugog, što se ono veli, ni mrko pogledali. Zato sam ja danas više nego ponosna na njihov život i ratnički put. Zato ne propuštam nijednu priliku da posjetim ni njihove, ni grobove njihovih drugova – junaka iz NOR-a, koji su dali svoje mlade živote da mi nastavimo da živimo. Zato smatram da bi mladih antifašista u Crnoj Gori ubuduće trebalo da bude mno- go više. Antifašizam je temelj nove Crne Gore, pa bi školske, nastavne i televizijske programe ubuduće trebalo obogatiti novim antifašističkim sadržajima. Jer, ne kaže se slučajno – mladi antifašisti Crne Gore treba da budu novi čuvari naših svijetlih slobodarskih tradicija i da preuzmu ulogu čuvara svakog spomenika i svake svetinje iz NOR-a i revolucije.

Što to huči Sutjeska...

Dr Milanku Radovanović-Raičević i njene drugove iz UBNOR- a i antifašista Podgorice često možete sresti na stazama revolucije i na obilasku poprišta iz NOR-a širom Crne Gore i nekadašnje zajedničke nam domovine. Tada u njenom srcu, priča, odjekuju počasni marševi, ori se crnogorska himna, a buketi cvijeća i vijenci u rukama njenih drugova – antifašista „pričaju“ o 75 godina sjećanja na heroje, na Sutjesku i Neretvu, na Trinaestojulski ustanak, na dane bola i ponosa... Ipak, najdraže joj je, veli, poći na Sutjesku. Da čuje kako huči, kako neumorno „prenosi“ poruku branilaca Ljubinog groba – da Njemci neće proći... Tada u njenom srcu „ožive“ i legendarni komandant Sava i staze prema Vučevu, i u krvi okupano Tjentište i legendarna dolina heroja. Nije ni čudo: Sutjeskinim stazama prolazili su i njen otac Jevrem i Jevremov ratni drug Najo Popović i znani i neznani. Znalo se samo da su bili heroji bez uzmaka, kako je i rečeno na Jevremovom grobu krajem januara 1988. godine.

Jevremovim stopama ide danas njegovo potomstvo. Srećom, bez puške. Sa njima je i dr Milanka.

Majka i bajka

Za dr Milanku Radovanović-Raičević mnogi kažu da je jedan od najomiljenijih podgoričkih ljekara. Kako i neće kad je pune 42 godine provela u KBC-u u Podgorici kao ljekar specijalista (radiolog), kad za nju na poljima magnetne rezonance i ultrazvuka nema nikakvih tajni...

Dr Milanka je danas „aktivni penzioner“, kako voli da kaže (radi u Privatnoj klinici „Hipokrat“) i zaljubljenik u Crnu Goru, putovanja, upoznavanja novih ljudi i novih krajeva. Uz to, ona je ponosna majka – jednog Borisa (45) i jedne Ljudmile (41) i baba Ine (18) i Kaje (14) Đuranović.

- Moram da ih sve pohvalim, smije se, a i Njegoš kaže „nije stidno pohvalit se pravo“. Imam predobru djecu i predobre unuke. One su moje drugo ja. Gdje god da sam, a neprestano sam na putu (nijesam bila jedino u Australiji), moje misli su sa njima. Naše druženje od prvog dana je počelo kao jedna divna mala bajka. Možda su mi i zbog toga moje unuke dale nadimak sa kojim se danas ponosim. Zovu me – Bajka... Ovome treba dodati da je dr Milanka nosilac Nagrade oslobođenja Podgorice, da je bila birana za najboljeg doktora KCCG, kao i da se u ranoj mladosti godinama bavila košarkom – od Aleksinca, preko KK „Mladost“ do KK „Radnički“ u Beogradu.

Ratnik iz četiri rata

U Rijeci Piperskoj i danas živi priča o Pavlu Markovom Radovanoviću, njegovim sinovima Radivoju, Savu i Jevremu i kćerkama Vidni i Tomni.

- Pavle Markov je bio učesnik četiri rata za slobodu – Prvog i Drugog balkanskog, Prvog i Drugog svjetskog, priča naša gošća dr Milanka Radovanović-Raičević. Ostalo je zapamćeno da je bio prvi predsjednik NOO opštine Piperi, da mu je kralj Nikola dao invalidu, da je na Bardanjoltu dopao teških rana, da je bio na čelu Pipera u prvoj bitki protiv Italijana poslije Trinaestog jula (5. avgusta 1941. godine) kada je poginulo 85 neprijateljskih vojnika.

U toj bici, nastavlja Milanka, Pavle je učestvovao sa sva tri svoja sina koji su do konačnog oslobođenja porobljene domovine nosili svoju ustaničku pušku. Pavle, Radivoje, Savo i Jevrem. Sin ponosnih piperskih brda i nije mogao biti drugačiji, završava naša sagovornica dr Milanka Radovanović-Raičević. Njegovim venama tekla je krv prađedovska, tekle su velike ideje za koje su se zalagali prekaljeni revolucionari – Pavle Markov, Blažo Jovanović, Ivan Milutinović, Vučinići, Brkovići...

Izvor: Pobjeda
http://www.pobjeda.net/protected/listalica/2016-08-29/#14/z