Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player

VIJEK SJEĆANJA : MEDOVA 1916 – 2016.

Domovina iznad svega

U rano jutro na Badnji dan 1916. godine brod „Brindizi“ raznijet je podvodnom minom pred albanskom lukom Medova. Potonuo je za desetak minuta, zajedno sa stotinama crnogorskih ratnih dobrovoljaca iz Amerike, koji su na poziv kralja Nikole hrlili da se priključe hrabroj crnogorskoj vojsci na Mojkovcu

Piše : Blažo SREDANOVIĆ

Za čast glavu, a čast ni za glavu
(Crnogorska narodna poslovica)

Iseljavanje ljudi iz naših krajeva traje koliko i sama Crna Gora. Išlo se trbuhom za kruhom, kako to narod veli. Oskudni u svakom materijalnom dobru, crnogorski krajevi, krševito i stjenovito podneblje na koje- mu su se rađali i umirali naši preci, nije moglo da ih prehrani. Nužda i nemaština prisiljavala ih je da odlaze iz svojih slobodnih sirotinjskih domova, iz svojega posnog zavičaja, vječito ga noseći u duši i brižno ga njegujući u uspomenama. Ostajali su mu doživotno vjerni, ma đe da su se u toj tegobnoj selidbi nastanili. Odlazili su s nadom da će jednom moći da se u dom svoj vrate, ali im je to veoma rijetko uspijevalo. Tamo, u bijelom svijetu, porodice su zasnivali i najčešće kosti svoje ostavljali. Na daleki put naši su iseljenici ponešto iz svojeg doma kao amajliju nosili, obično gusle ili dio narodne nošnje, medalje i trofejno oružje predaka, najčešće jatagan, da ih podsjete na one kojima su pripadali. To trofejno oružje se i danas može naći kod nekih iseljeničkih potomaka. No, više od toga i od naslijeđenog familijarnog i plemenskog siromaštva, trajnije je bilo ono što su u bijeli svijet odnijeli u sjećanju: priče koje su, kao đeca, slušali oko domaćeg ognjišta. Priče o hrabrim Crnogorcima u bitkama s moćnim neprijateljima. Priče o bojevima kada puške umuknu, a jatagani se iz korica izvuku, kad se uz bojni poklič na silne vojske osmanlijske kidiše, u čemu Crnogorci nijesu imali premca. A to nije naučeno u kasarnama ili na vojnim obukama, jer ih u klasičnoj Crnoj Gori nije ni bilo! Guslar pjeva: Ne treba nam vojna disciplina, mi imamo zavjet od starina.

Ratni dobrovoljci

Sjećanje na prošlost, tešku i vitešku, bilo je utjeha i duhovna hrana kad nostalgija pritisne i tuga obuzme za Starim krajem, kako su iseljenici zvali Crnu Goru. U druge zemlje ulagali su svoj trud i znoj, ali kad zatreba bili su spremni da žrtvuju svoj život za domovinu. Nikad istinskom crnogorskom rodoljubu-iseljeniku nije bilo važnije ono što je stekao van Crne Gore u svojem radnom vijeku, od onoga što je ponio sa sobom u srcu i duši. Danas se pitamo: ko su bili ti ljudi, naši iseljenici, ratni dobrovoljci, spremni na tolike žrtve? Zar i oni nijesu imali kuće, ženu i đecu, svoje bližnje, biznis kao što ih i mi imamo? Zar i oni nijesu imali planove za budućnost i radosti življenja kao što ih i mi imamo? A bili su spremni sve to napustiti i zanemariti, samo da bi se stavili u odbranu Crne Gore, njenog opstanka i postojanja, u odbranu njene mukom stečene slobode. Odakle je izvirala i na čemu se temeljila ta njihova riješenost za tako nemjerljiva odricanja, odluka da se žrtvuje sve što čovjek može da žrtvuje? Taj momenat kad se napušta sve što je dotad ispunjavalo smisao života i sigurnost življenja, kad se ljudsko biće preda- je uzvišenom cilju i nadmoćnom smislu postojanja. Rečeno je da nas ništa ne čini tako velikim kao patnja. A crnogorsku istoriju čine nad- ljudski napori da se zapriječe silnici, da se zaustave moćne tuđinske vojske, da se na njihov napad odgovori junačkim otporima i herojskim podvizi- ma, uprkos opštem strada- nju, vječnom ratovanju i gotovo sudbinskom gladovanju. Na tegobnom krševitom i sušnom planinskom tlu, na bezuslovno slobodnom a pritiješnjenom podlovćenskom (državotvornom) prostoru, na raskršću putanja i bespuća, tuđinskih pohlepa i interesa − jedan malobrojni narod se vjekovima za opstanak borio i svoju tešku sudbinu hrabro podnosio, vazda na rubu propasti i nestajanja. Ali, baš na toj liniji stalnog sučeljavanja sa smrću oplemenjivala se slobodarska misao i brusili se moralna načela, obziri i principi međuljudskog ophođenja i ponašanja: „Za čast glavu, a čast ni za glavu“! Prekršiti ove norme bio je smrtni grijeh i dovijeka „crn obraz“ ljudski i porodični i sramota bratstva i plemena. Trajno prokletstvo se teže podnosi od smrti. Na tim principima je nastala, održala se, izgrađivala i trajala klasična Crna Gora. Toj etici i tom domoljublju možemo da zahvalimo za ugled i dostojanstvo koje su nam preci ostavili u nasljeđe. U tim prošlim, teškim i iskušeničkim vremenima, norme hrabrosti i časnost bile su uz- dignute do najviših visina. Zavjetovanje takvim životnim principima iziskivalo je čitavu čovjekovu ličnost. I nije se od- nosilo samo na hrabrost u borbama, već i na spremnost da se vazda postupa čojski, humano, da se pruži otpor svakoj nepravdi, svakom zlu i tirjanstvu. A kad je sudbina Domovine u pitanju - tu nema premišljanja. Crnogorski iseljenici u Ameri- ci, dobrovoljci za vrijeme Prvog svjetskog rata, prvo su se okupili u sabirnom logoru u Tri Rijeke (Three Rivers) u Kanadi. Zatim su se, uz dostojni ispraćaj i sa crnogorskim barjakom, ukrcali na brod „Italija “ u Halifaksu i otišli na dugo putovanje do Napulja. Poslije nekoliko dana nastavili su željeznicom do Brindizija, a onda istoimenim brodom do konačnog odredi- šta, u albansku luku Medova. U rano jutro na Badnji dan 1916, kad su se sa morske pučine nazirali obrisi planina rodnog kraja i kad im je zbog blizine zavičaja srce uzdrhtavalo od uzbuđenja, zla kob ih je preduhitrila i spriječila da ispune zavjet. Brod Brindizi, raznijet podvodnom minom, potonuo je za desetak minuta - zajedno sa stotinama ratnih dobrovoljaca. Gotovo u isto vrijeme Crna Gora doživljava svoju golgotu. Nestaje u ratnoj agoniji, što je najžalosniji dan u crnogorskoj istoriji. Prvi put u hiljadugodišnjoj patničkoj a časnoj istoriji Crna Gora gubi svoje ime i faktičku državnost. Spletke, intrige i dugo pripremana izdaja izbile su na površinu svom rušilačkom snagom. Dok su naši dobrovoljci hrlili na front, da se priključe hrabroj crnogorskoj vojsci na Mojkovcu, koja je sama, uz ogromne žrtve izvojevala pobjedu nad daleko brojnijim neprijateljem, a time i spasila od potpune propasti i uništenja srpsku vojsku, koja se ubrzano povlačila na sigurno mje- sto, u okrilje moćnih saveznika.

Da je vječna Crna Gora!

Crnu Goru su „braća i saveznici“ izbrisali sa mape svijeta, ali iskru slobode nijesu mogli ugasiti. Istaknuti iseljenički tribun Nikola Petanović, najuspješniji misionar crnogorske nacionalne ideje poslije 1918. godine, poručio je: „Crna Gora ne može biti pokorena. Ona će nastaviti da se bori dok se ne odbrani, makar to trajalo čitav vijek!“ Ona je punim sjajem ponovo zasijala 13. jula 1941. godine, na divljenje porobljene Evrope, što će se ponoviti i 2006. godine, obnavljanjem pune crnogorske državne suverenosti. Taj vječni slobodarski duh jednog malobrojnog naroda, iznjedren iz patnji i stradanja, pretočen je poetski u jednu od najljepših himni koja danas odjekuje svijetom: „Da je vječna Crna Gora!“ Danas, sa distance od jednog vijeka, vidimo da su stradalnici pod Medovom bili neki drugačiji ljudi, u sasvim drugom, njihovom vremenu i idealima koji to više nijesu. O buduće vrijeme da li si mi tuđe? rezignirano se upitao pjesnik (Rat- ko Vujošević), opraštajući se sa Crnom Gorom kao lučom istorije, u pjesmi „Orevuar Montenegro“. Sto godina je prošlo od stravične tragedije pod Medovom, jedne od najvećih u ratnoj istoriji crnogorskog naroda. Za malu Crnu Goru bio je to ogromni gubitak. Da se to desilo Americi onda bi taj broj stradalih, proporcionalno stanovništvu, iznosio nekoliko stotina hiljada! Crnogorski iseljenici iz Amerike i Kanade u saradnji sa institucijama u domovini, publikuju monografiju „Vijek sjećanja – Medova 1916 – 2016“ kao dug zahvalnosti i sjećanje na nesebične žrtve naših iseljenika − velikih rodoljuba. Ona je, istovremeno, i apel budućim generacijama da čuvaju uspomenu na ove hrabre ratne dobrovoljce, koji su dali najviše što se može dati za svoju zemlju i svoj narod. Sto godina je prošlo od stravične tragedije pod Medovom, jedne od najvećih u ratnoj istoriji crno- gorskog naroda. Za malu Crnu Goru bio je to ogromni gubitak Istinski protiv nepravde i poniženja Zadojeni tradicijom, naši iseljenici odlukom da postanu ratni dobrovoljci − sve drugo stavili su po strani, pa i ono što je činilo suštinu njihovih teških napora, da stignu do dostojnog života, a iznad svega - da ostave svoj novostečeni dom, mnogi od njih svoju porodicu i potomstvo, a smisao nastavka življenja da svedu na jedan jedinstven akt sa sveljudskim značenjem, za koji je teško naći pravu riječ, ali koji se duboko osjeti cijelim bićem. To je ono osjećanje koje nastaje kad se mit i legenda pretoče u neposrednu realnost. U realnost svirepu i divnu u isto vrijeme. Iskonski bunt protiv nepravde i poniženja, koji vječno traje. Sa ovakvim preokupacijama u mislima i srcu, kad ispunjenje zavjeta postaje jedini cilj, polagali su iseljenici dobrovoljci zakletvu prije kretanja na put da brane Domovinu. Da je brane predanošću čvrstom kao kamen na kojemu su ponikli. Taj zavjet su nosili u sebi crnogorski iseljenici u Americi, za vrijeme Prvog svjetskog rata.

Izvor: Pobjeda
http://www.pobjeda.net/protected/listalica/2016-01-06/#20