Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player

VIJEK OD STRADANJA CRNOGORSKIH DOBROVOLJACA POD MEDOVOM

Mjesto na kome leži crnogorski Titanik

Piše: Marijan Mašo MILJIĆ

Autor piše o pomorskoj tragediji koja se prije stotinu godina dogodila kod albanske luke Medova, u kojoj je nastradalo preko trista crnogorskih i drugih patriota

Uvod

Medovska katastrofa - brodo lomcrnogorskih dobrovoljaca iz Amerike, u jeku Prvog svjetskog rata, koje je prevozio italijanski parobrod Brindizi, njegovo potapanje ispred same odredišne albanske luke Medova, na Badnje jutro 24. XII 1915/ 6. I 1916. godine - bila je ne samo velika tragedija nego i zlosutna najava opšte crnogorskog sloma: vojske, naroda i države, početak neviđenih stradanja, patnji i poniženja, nepodnošljivog ropstva i beznadežnog očajanja, ne pravdi - svega ujedno. Zao udes parobroda Brindizi iz istoimenog italijanskog gra da i luke, njegovih putnika i posade sačuvan je u sjećanju preživjelih, pamćenju poto njih naraštaja, bilježi ga istorija, oživljava predanje, prelazi u legendu. To je, u stvari, me taforično kazano, priča o crnogorskom Titaniku, o sudbi niposljednje grupe crnogorskih iseljenika iz Sjeverne Amerike koji su kao do brovoljci pohrili, nadahnuti fanatičnim rodoljubljem, u pomoć svojoj otadžbini koja se našla u vihoru svjetskog rata, da odbrane njenu slobodu, dostojanstvo i ime, pravo na opstanak naroda i države, pravo na postojanje.

Žrtva koja nije uzaludna

Kazivanje o nesrećno stradalim crnogorskim dobrovoljcima pod Medovom i brodu Brindizi, što ga je snašla tragična sudbina, aktuelno je i danas poslije devet decenija. (Toponim Medova je nesumljivo slovenskog porijekla. Njegov izvorni oblik Medovo je srednjeg roda. Međutim, u upotrebi je češća njegova italijanizovana forma Medovau ženskom rodu.) Ako u svemu što postoji ima neke unutrašnje povezanosti i uslovljenosti, kao viša zakoni tost i viši smisao, uprkos moć nim tamnim silama, zlu i ništavilu, a često i osjećanju apsurda i apsolutne uzalud nosti - danas možemo s pijetetom i odgovornošću kazati da je u temelj obnovljenog sazdanja crnogorske državne nezavisnosti ugrađena i nese bična žrtva stradalnika pod Medovom. I njihove nevidljive ruke, za jedno s nama današnjim, podizale su državnu zastavu na Ist Riveru 2006. godine, istu onu pod kojom su se svojevremeno okupljali crnogorski dobrovoljci da pomognu svo joj domovini i braći na ratištu, čiji su redovi bili već prorijeđeni.

Ljubav prema svojoj zemlji

Vraćanje međunarodnog ugleda Crnoj Gori i obnavljanje njenog mjesta u svjetskoj zajednici država i naroda uzvisilo je, između ostalog, još više značaj i smisao žrtve medovskih stradalnika, i poginulih i preživjelih, osvježilo slavu imena njihovog u oreolu slobode i ontološke sreće postojanja, s rojevima bijelih pčela njihovog potomstva i naraštaja koji dolaze. Ali osim odavanja pošte njihovom prahu i iskazivanja pijeteta prema njihovom mučeništvu, treba podsjetiti i kakve su prilike tada bile u Evropi i svijetu koje su primorale naše pečalbare da biraju između hljeba i slobode, da se s neviđenim entuzijazmom odazovu da tu slobodu brane. Kakva je bila pozicija Crne Gore i cijelog južnoslovenskog prostora u vihoru svjetskog rata? Kakva se to stihija sručila na zemlje i narode da se zakrve, podijele i sukobe, da između rata i mira izaberu opšti rat? Iskonski strah za svoju domovinu i odgovornost za njenu sudbinu, za sudbinu naroda, svoju porodicu, zaputili su okupljene dobrovoljce prema Crnoj Gori. Iako su velike sile odlučivale o svemu, male države i narodi nijesu ni smjeli ni mogli da čekaju ishod njihovog sukoba. Crnogorski državni brodić je smjelo isplovio na pučinu istorije, u veliki vrtlog. Njega nijesu čekale samo neprijateljske topovnjače i podmornice nego i savezničke mine, prave i diplomatske, od Medove do Neija i Versaja - i ko zna gdje još.

Zao udes parobroda Brindizi je priča o sudbini grupe crnogorskih iseljenika koji su kao dobrovoljci pohrili, nadahnuti rodoljubljem, u pomoć svojoj otadžbini

Crna Gora u vihoru svjetskog rata

Poslije četiristogodišnjeg ratovanja za opstanak i slobodu, uz rijetke oaze mira i provedrice istorijske sreće, Crnogorci su 1878. godine, na Berlinskom kongresu, konačno dobili i formalno priznanje faktičke državne nezavisnosti svoje zemlje. Nakon tri i po decenije mira i opšteg preporoda, uz teške ekonomske prilike i masovna iseljavanja njenog stanovništva ili odlaska na pečalbu u prekomorske zemlje, Crna Gora je 1912. i 1913. ušla u dva balkanska rata sa Osmanskim carstvom, koje je bilo u agoniji. Sa svojim balkanskim saveznicama iz rata je izašla kao pobjednica, i znatno proširena, ali i vrlo iscrpljena i iznurena, oslabljena i vojnički i materijalno. Kao i ranije, zemlju su obnavljale udovice i posmrčad. Iako se nijesu nalazile u prvom planu, Crnogorke su bile ključni stub crnogorskog društva i u ratu i u miru. Na takvu Crnu Goru se iznenada krajem jula 1914. obrušio vihor velikog svjetskog rata, iz koga se, nažalost, poslije četiri godine vojevanja i mučeništva nije vratila, iako je bila na strani sila pobjednica, već je potonula u istorijskim okolnostima koje joj nijesu bile naklonjene, što je bilo iznad njenih snaga da nešto više učini za svoj opstanak.

(Nastavlja se)

Izvor: Pobjeda
http://www.pobjeda.net/protected/listalica/2016-03-23/#22/z