Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player

TRAGOVIMA PROŠLOSTI: POVODOM JUBILEJA BITKE NA KRUSIMA

Odavde do vječnosti

» Piše: Jovan STAMATOVIĆ

U četvrtak, 22. septembra ove godine, navršilo se 220 godina od čuvene bitke. Kako je Miško Ćetković iz Beri godinama čuvao sjećanja svoga đeda Marka koja se danas prvi put objavljuju. Priča o maču Đukana Ćetkovića...

Bilo je to u neđelju, 22. Septembra daleke 1796. godine. Prije, dakle, tačno220godi- na. Na krševitim Krusima, na visovima iznad Sitnice i drugim padinama iznad Lješkopolja, odigrala se jedna od najvećih crnogorskih pobjeda nad Osmanlijskim carstvom. Jedna od onih pobjeda koju istoričari s pravom nazivaju presudni korak ka nezavisnosti Crne Gore.

Presudni korak ka trajnom ujedinjenju Crne Gore i Brda. Ili – jedna od onih pobjeda koja vodi ka vječnosti...

Dva vijeka kasnije

Više od dva vijeka kasnije, Krusi su „zaseok kućišta“, što reče jedan naš nadahnuti ko- lega. Doduše, Padine kuda je nekada nadirala turska vojska imaju malo života – desetak do petnaestak što novih, što starih kuća. Ali, ono što je važnije – sve ovdje podsjeća na čuvenu bitku. Kameno spomen-obilježje na mjestu gdje je izdahnuo veliki vojskovođa Mahmut–paša Bušatlija, novi spomenik junacima sa Krusa podignut 1996. godine (rad akademskog vajara Pavla Pejovića), brojni istorijski dokumenti, zapisi hroničara, priče mještana... Sudeći po njima, u Bici na Krusima je učestvovalo okom 6.500 Crnogoraca, mahom iz Katunske, Lješanske i Riječke nahije. Istovremeno je u pripravnosti čekalo 680 Brđana, 2978 Crmničana i oko četrnaest i po hiljada Albanaca. Oni, doduše, nijesu učestvovali u samoj bici, ali su bili spremni da poginu za Bjelopavliće, Crmničku nahiju i Cetinje koje im je Sveti Petar povjerio. Na čelu Crnogoraca bio je, dakle, Sveti Petar, vojskovođa i strateg, čuveni podlovćenski mudrac, jedna od najvećih ličnosti u istoriji Crne Gore. Rame uz rame s njim bili su guverner Radonjić i grupa plemenskih kapetana.

Na drugoj strani je bio Mahmut-paša Bušatlija, po mnogima islamizirani potomak starocrnogorske dinastije Crnojević i njegov brat beg Ibrahim, zapovjednik konjice. Iza njih je nastupalo između 23 i 25 hiljada Osmanlija i oko 400 na silu mobilisanih Kuča čiji je zadatak bio izviđanje (u protivnom zaprijetili su im – popalićemo vam Kuče i pobiti svu nejač). Hroničari su zabilježili da je bitka trajala od osam ujutru do predveče i da su Crnogorci najvjernije saveznike imali u isukanim sabljama i noževima. O tome su ostala mnoga sjećanja. Jedno od njih je i sjećanje Marka Mirkovog Ćetkovića (1854 – 1918), odnosno njegovog oca Mirka, koje je mnogo godina kasnije uz sjećanja i priče svoga oca Spasoja, tetke Jovane i rođaka Vasa i Ilije Živova, zabilježio Markov unuk – Miško Spasojev Ćetković iz Bera (o njemu smo nedavno pisali kao o autoru spomen – knjige koja će biti posvećena poznatoj crnogorskoj heroini Jeleni Ćetković). - Bitka na Krusima odvajkada živi u našoj porodici, kaže on. Sudeći po sjećanju moga đeda Marka i njegovog oca, na Krusima je poginulo tačno 132 Crnogorca, dok ih je ranjeno 237. Svi oni su sahranjeni ispred Crkve Sv. Mitra u Buronjima. Na drugoj strani posječeno je 1.700 Turaka koji su sahranjeni na svega pedesetak metara od crkve u Krusima, od čega su 74 bili begovi, age ili alajbegovi. Među ovim podacima koji se prvi put objavljuju, istaknuto mjesto zauzima podatak da je ranjenih Osmanlija bilo 3.400, da je među njima bio i brat Mahmut – paše Bušatlije, Ibrahim, koji je uspio da pobjegne u Skadar, kao i da su Crnogorci zaplijenili 15 alaj-barjaka, veliku količinu hrane i oružja.

Jedanak im pukli džeferdari

Po sjećanju i kazivanju Marka Ćetkovića, koje je prikupio naš domaćin Miško, Mahmut-pašu Bušatliju je ubio Živko Remiković iz Pješivaca i to iz puške sendžirlije (dva olovna zrna spojena alkom). Remiković ga je, pričao je Marko, pogodio u prsa, ali su na pašu istovremeno pucala još dva Pješivca – Savić Šćepanović i Savo Stojanović. Ovome treba dodati da je pašinu glavu posjekao Bogdan Vukov iz sela Zalazi iznad Kotora, podsjeća Miško Ćetković, zaljubljenik u CrnuGoru i njenu istoriju. Interesantni su i drugi podaci iz ovih sjećanja. Recimo – Sv. Petar je posljednji dogovor sa svojim vojskovođama održao na vrhu Obojčinog brijega, prva žrtva na Krusima je bio stari Ćetko Savićev (otac Đukana Ćetkovića), jer nije htio da ostavi kuću i ide u zbijeg, na čelu Krusa u čuvenoj bici bio je Golub Vučetin, prvi crnogorski logor je bio ispod Sađavca, sve detalje bitke zapisivao je ruski sveštenik Aleksej, pop Matijaš Dajković je izvršio pričest crnogorske vojske, štab Sv. Petra se nalazio na vrhu Busovnika…

Mač Ćetkovića

U bratstvu Ćetkovića na Krusima i u Berima i dan- danas živi priča o maču Ćetkovića. Bolje reći o maču znamenitog Đukana Ćetkova Ćetkovića. A kako i ne bi kad ga je Đukan nosio u slavnoj bici. Ostalo će vam ispričati naš domaćin Miško Ćetković.

- Interesantna je istorija ovog mača na koju su moji Ćetkovići više nego ponosni, kaže on. Naime, Đukan je, po svemu sudeći, izdejstvovao da mu se mač izradi u Kotoru. Zato je danas dovoljan i letimičan pogled na njega pa zaključiti da je riječ o kombinaciji srednjovjekovnih i mačeva novijeg doba. Oštrica mu je, recimo, dugačka 82, a široka 7 centimetara (srednjovjekovni su široki samo dva i po centimetra). Interesantno je i to što sumu obje strane oštre kao kod sablje. Ovome treba dodati da se ovaj, može se sa sigurnošću reći, jedini svjedok Bitke na Krusima, danas čuva u kući Vaska Ilijinog Ćetkovića. Inače, po starom crnogorskom običaju mačeve nasljeđuju najmlađi članovi u porodici.

Manastir kao sudbina

Čudni su putevi Gospodnji, veli naš narod. To se može vidjeti baš na primjeru skadarskog vezira – Mahmut-paše Bušatlije. Evo zašto: Mahmut-paša Bušatlija je, kako bilježe hroničari, još 1785. godine, dakle jedanaest godina prije čuvene Bitke na Krusima, zapalio Cetinjski manastir. Osim toga, bio je, kao što se zna, ranjen u Bici na Martinićima, pa je vjerovatno želio da se osveti i Crnoj Gori i Crnogorcima. Međutim, zauvijek je ostao na Krusima. Poslije pogibije, Crnogorci sumu glavu najprije odnijeli Svetom Petru Cetinjskom ispred Crkve Svete Paraskeve na Krusima, a zatim na Cetinje. Danas se njegova lobanja nalazi u riznici Cetinjskog manastira – onog istog manastira kojeg je palio, dok je njegova posmrtna maska u bronzi (rad poznatog vajara Marka Borozana) izrađena negdje pedesetih godina, smještena u Državnom muzeju na Cetinju. Tako je Cetinjski manastir na neki način neraskidivo vezan za skadarskog vezira.

Obraz se ne prodaje

Sveti Petar Cetinjski se nekoliko dana prije bitke pismom obratio Mahmutu – paši Bušatliji. Podlovćenski mudrac je molio skadarskog vezira – da se okane pohoda na Crnu Goru i Crnogorce, jer su se Crnogorci zakleli da se predati neće i da su spremni da izginu za slobodu časnu... Pismo je povjerio Golubu Vučetinu Ćetkoviću i popu Andriji Pejoviću da ga ponesu veziru čija je vojska već bila prešla preko Morače i Lješkopolja. Dvojica čestitih Crnogoraca sa pismom Svetog Petra Cetinjskog krenuše od Vučjeg Studenca ispod Zelenike pa preko Sitnice i Lješkopolja... Kad su se primakli vezirovom logoru, uhvati ih straža. Razoružaše ih i privedoše veziru. Pošto je pročitao pismo, vezir reče – bio bih rad da nijesam kreća, ali neću se vraćati s po puta... Pošto je jedno vrijeme ćutao, zatražio je da mu donesu čizme pune zlata. Potom se obratio Golubu i Andriji – ovo je za vas a kome sjutra povedete na Vladiku i Crnogorce. Golub i Andrija ga s prezirom pogledaše i odgovoriše – našega Vladiku i Crnogorce nećemo izdati pa da ćeš nam ovdje posjeći glave. Mahmut-paša je naredio straži da dvojicu odvažnih Crnogoraca isprate do Sitnice.

Izvor: Pobjeda

http://www.pobjeda.net/protected/listalica/2016-09-26/files/assets/basic-html/page-19.html#